Grad Pag, utemeljen je 1443. godine, planiran je veoma skladno, prema načelima urbanizma mediteranskog pojasa, s trgom u sredini i paralelnim rasterom ulica. Djelić tog sklada prenose iglom i koncem, ručnim radom žene koje šiju čipku, koja svojom neponovljivom ljepotom priča o podneblju u kojem je nastala i o želji ljudi da sačuvaju ljepotu, čiju vještinu izrade prenose kroz stoljeća.
Paška čipka, šivana iglom, svoje polazište nalazi među tekovinama tekstilnog rukotvorstva istočnog Mediterana i sa sigurnošću možemo reći da se kvalitetom ravnopravno nosi sa čipkarskim proizvodima susjednih zemalja istog kulturnog kruga, a svojim se osobitim karakteristikama od njih razlikuje. Vrijeme nastanka prave čipke je renesansa. U to se doba u umjetnosti napušta teški polikromni srednjovjekovni kolorit pa se i u oblikovanju tekstila traži nova kvaliteta ljepote u jednostavnosti i čistoći bjeline, bijele platnene tkanine kao osnovice za pojedine dijelove odjeće.
Prvotna čipka “na iglu” vezana je uz podlogu nastanka i stoga uvijek strogo geometrijskih uzoraka. Jedan od osnovnih oblika prvotne paške čipke koju nalazimo na folklornom ruhu, je RETIČELA. To je kvadratni prostor urezan u platnu i ispunjen nitima poput paukove mreže po kojoj se bodom OBAMETA šivaju željeni motivi ukrasa. Rad u prvotnoj retičeli Paškinje nazivaju ”paški teg” – u značenju ženski ručni rad. Nalazimo ga na prsima košulje i na kraćim stranicama POKRIVACE – marame za glavu, u onom starinskom tipu ženskog ruha koji se formirao još u 15. stoljeću.
Paški se teg radio bez crtanih predložaka. Žena bi, kao dobra poznavateljica tehnike samo odgledala predložak u sačuvanim predmetima svoje majke i bake. To je mukotrpan, dugotrajan i precizan posao koji zahtijeva puno strpljenja, dobro oko i uvijek mirne i čiste ruke. Na početku 20. stoljeća, pod utjecajem Čipkarske škole u Pagu, čipka se osamostaljuje, pa nije više vezana uz platnenu podlogu.
Od tada pa sve do danas izrađuju se uglavnom tabletići raznih veličina i oblika, posteljno rublje, oltarnici ili ukrasni rupčići. Ali znamo da je bezbroj novih predmeta s vremenom nastalo spontanom kreacijom samih čipkarica koje pojedine elemente izrade, moglo bi se reći ”genetski”, nose u svom pamćenju. Prozračna u likovnoj koncepciji i čvrsta u izvedbi kao da svojom zrnastom strukturom Svijetu prenosi djelić kamenjara na kojem je nastajala, govoreći o kontinuitetu života na ovim prostorima, o identitetu hrvatskog čovjeka koji s ovom čipkom živi već nekoliko stoljeća.